Nedođija
Autor tekstopisac | 10 Oktobar, 2011 | read_nums (2165)
Sam sa sobom sedim u samoći pustoj
U pustari praznoj, nedođiji suvoj,
Niz grudi mi curi nesigurnost ćutna
Proždiru mi nade ta sećanja mutna.
Mene sada tuku izgubljeni dani,
Iznenadne smrti gavrani i vrani,
Besciljnosti tamne odvratna teskoba,
Pokvarene duše smrdljiva rugoba.
Jedan naum crni, zadrhtala ruka
Sečivo je britko, i kraj mojih muka
Spremio sam omču, znojavu i tešku
Beživotno telo ispraviće grešku.
Pomisao jedna, sada njojzi hvala
Namere mi koči. Kada bude stala
Zadrhtala ruka dečicu da hrani
Previranja ova biće dani slavni.
Jako lepo napisano ;)
Autor Seo 10 Oktobar 2011, 16:10